Mene to asocira.

Mene to asocira.

Ne zato što ja to želim, nego zato što se tako desi.

Kada neko spomene hidroelektranu u Zvorniku, ja ne vidim, beton ni turbinu. Meni pred očima dođe Drina i tijela Bošnjaka koja su u nju bacana. Sjetim se priče o direktoru koji je za vrijeme agresije na Bosnu molio četnike ne bacaju leševe u Drinu , jer mu smetaju radu turbine.

Kada neko kaže Srebrenica, to za mene nije grad. To je genocid. To su hiljade ubijenih Bošnjaka na putu spasa, ljudi koji su krenuli da prežive, a dočekala ih je smrt. Odmah mi pred oči dođe Hasan Hasanović kako nosi tijelo svog mrtvog brata, ubijenog. Ta slika se u mene urezala i ne odlazi.

Kada neko spomene ime Nermin, mene to asocira na Ramu Osmanovića kako doziva sina Nermina da se preda Srbima, vjerujući da mu tako spašava život.
„Nermine hajde dolam kod Srba“

Kada neko spomene Foču, ne pomislim na rijeku ni na mostove. Pomislim na masovna silovanja, na bošnjačke djevojčice i žene koje su pretvorene u ratni plijen. Pomislim na zatvorene sale, na poniženje koje je trajalo danima i noćima.

Kada neko kaže Kamenica kod Zvornika, ja vidim garažu. Vidim vatru. Vidim ljude koji su živi zapaljeni, ostavljeni da gore, bez imena i bez glasa. To nije prošlost, to je slika koja se vraća svaki put kad čujem to ime.

Kada neko spomene Višegrad, ja ne vidim grad. Vidim kuće pretvorene u lomače. Vidim ljude zatvorene i zapaljene. Čujem krike koji nisu stigli do svijeta.

Kada neko spomene most Mehmed-paše Sokolovića, mene to asocira na mjesto gdje su četnici po drugi put zaklali Hasana Tufekčića. U drugom svjetskom ratu nije bio do kraja priklan, preživio je. U ovom su završili započeto.

Kada neko spemeneHotel i banja Višegrad – Vilina vlas, mene to asocira na Jasminu Ahmetspahić, koja je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata hotela Vilina vlas. Između četničkog iživljavanja i smrti, odabrala je odlazak s ovog svijeta.

Kada neko spomene Bijeljina,mene to asocira na Arkanovce koji šutiraju mrtve Bošnjake po ulicama grada.

Kada neko spomene Prijedor, mene to asocira na 102 ubijene djece u Prijedoru.

Kada neko spomene Sarajevo, mene to asocira na Sarajevo safari, na monstrume u ljudskom obliku koji su dolazili iz raznih dijelova svijeta da ubijaju djecu, žene i civile po Sarajevu.

Mnoga imena u Bosni, a pogotovu u Podrinju za mene nisu mjesta. To su rane. To su slike koje dolaze same, bez pitanja. Gledao sam dokumentarce, slušao svjedočenja, pokušavao razumjeti. Ali kako razumjeti nešto što razum ne može podnijeti?

Poštovani čitaoče,
ako i tebe, kao i mene, neka mjesta, imena ili riječi asociraju na zločine koji su se desili u Podrinju ili drugdje nad našim narodom, pozivam te da nastaviš ovu priču.

Kopiraj ovu formu.
Počni rečenicu riječima: „Kada neko spomene — –Mene to asocira…“
I napiši ono na šta tebe asocira. Bez uljepšavanja. Bez straha. Bez zaborava.

Ovo nije moj tekst.
Ovo je zajedničko pamćenje.

Jer svako od nas nosi svoje asocijacije, a zajedno one čine istinu koju niko nema pravo prešutjeti.

Adis M