Jedna marka i vrijednost marke

Jedna marka i vrijednost marke
Priče sa ulice, iz srca

Prije otprilike mjesec dana, ispred Binga u Živinicama, priđe mi stariji čovjek. Blag, tih, onako pomalo pogrbljen, sa rukama koje su nosile više godina nego što bi iko rekao. Reče:

– Sinko, možeš li vratiti ova kolica? Unutra je marka, zadrži je, ja ne mogu.

Pogledam ga, oči mu umorne, ali tople. Osmjehnem se i kažem:

– Naravno da ću ih vratiti, i dobit ćete vi svoju marku natrag.

Odem, vratim kolica, uzmem onu marku – staru, izlizanu – i vratim je svom novom poznaniku. On me iznenađeno pogleda, skoro zbunjeno:

– Ja sam iz Lukavca… a čitav život sam proveo u Njemačkoj, u Manheimu, reče. Pa stadoše sjećanja da naviru. Priča mi o poslu, o gastarbajterskim danima, o godinama provedenim daleko od kuće, o porodici koju je othranio.

Zatim me pogleda, pažljivo, i reče:

– Sine, zašto nisi zadržao marku?

Naslonim se na zid i kažem:

– Djede, postoje momenti kad marka vrijedi više kao gesta nego kao novac. Da ti pravo kažem, rado sam to uradio. Tvoja marka mi je vrijednija od stotinu drugih.

Nasmija se. Onako tiho, iskreno, kao neko ko je godinama nosio teret, pa mu je neko na tren skinuo dio s leđa.

Mome novom djedu želim dug život – pun ljubavi, rahatluka, zdravlja i osmijeha među svojima. A meni… meni ostaje ta jedna marka u srcu – jer ponekad je najmanja vrijednost ona koja nas najviše podsjeti koliko još ljudskosti ima među nama.

MD