Papuče

Papuče koje pamte

Kao da je juče bilo… Još mi kroz misli prolazi onaj davni dah prošlosti, možda 1988., možda 1989. godina. Bio sam dijete, srce puno radoznalosti, a selo brujalo – hodža Meho će u džamiji pustiti film. Ne obični film, nego „Pod zastavom Muhammeda a.s.“. U to vrijeme, kad su dani bili sivi i skromni, to je zvučalo kao čudo. Takva prilika se nije propuštala.

Djeca su nahrupila, sjeli smo na ćilime, a svjetlo projektora presijecalo je tamu džamije. I dok su slike titrale po zidu, meni je u glavi bila samo jedna misao: da pamtim taj trenutak, jer ne znaš hoće li se ponoviti.

Ali prava priča počela je tek nakon projekcije.

Tada, nije bilo bogatstva u našem selu. Papuče su bile dragocjenost, sve su ličile jedna na drugu. Ako si bio pametan, napisao bi svoje ime ispod đona, da se zna koje su tvoje. Kad sam izašao iz džamije – srce mi stade. Moje papuče nisu bile tu.

Kao dijete, osjetih strah kakav odrasli teško razumiju. Kako ću pred majku bez njih? Kako ću objasniti? Suze su mi navirale, ali nisam smio plakati. Odlučio sam da uzmem tuđe. Bile su ljepše, nove skoro, ali manje. Žuljale su me, kao da me podsjećaju na moju malu krađu, na sramotu koju nosim.

I onda, prije četiri godine, možda 2021., poslije iftara – opet ista slika. Izađem iz džamije, a mojih patika nema. Samo prazno mjesto gdje sam ih ostavio. Trideset i pet godina poslije, sudbina mi vrati ono isto osjećanje.

Ali ovaj put nisam bio dijete. Nije bilo straha od majke, nego tuga što godine nose isto iskušenje, ali srce drugačije boli. Uzeo sam papuče za abdest, rekao sebi da ću navratiti za koji dan. I zaista, dođem ponovo – moje patike su stajale tu. Neko ih vjerovatno greškom obuo, pa vratio.

Stajao sam pred njima dugo, kao pred starim prijateljem koji se vratio s dalekog puta. I tad shvatih: godine nas mijenjaju, ali sudbina nikad ne zaboravlja ono što nam je zapisala još u djetinjstvu.

I zato, ako ovo ikad dođe do te osobe kojoj sam davno uzeo papuče – od srca je molim: halali.

MD